Kada sam Igoru, mom najboljem ortaku, ispričao san od pre desetak dana, jedina stvar koja me je više zbunila od začudne atmosfere prepričanog, bio je način na koji je Igor sumnjičavo skupljao oči. Kapci su mu se sužavali kao folija zahvaćena plamenom.
— Dnevna soba, u njoj prostran sto. U pozadini ogledala koja kao da nemaju odraz. Na sredini zida nesaznatljiv predmet, možda slika ili prozor u noći. Na stolu je crvena mušema sa žutim cvetovima, a na njoj nešto kao mali televizor, a opet, iz njega raste velika, stepenasta antena, zbog čega mi se čini da je ipak radio. I taman kada sam prišao, primaknuo prste do malog točkića za koji sam znao da će uključiti aparat, tad sam sre probudio, prestravljen pred onim što ću čuti.
Sada se Igor već i mrštio, sumnjičavo klimajući glavom.
— Dobro, hajde, šta je sad fora?
Nisam znao na šta misli i jedino mi je preostalo da mu upravo tako i kažem. Ponovo je klimnuo glavom, izvukao mobilni iz džepa i vukao ekran palcem.
— Gle, stvarno ti nisam poslao.
Nije video da sam sada ja bio taj koji se mršti. Izlazio je i ulazio u aplikacije, a kada je našao traženo, okrenuo je ekran prema meni.
Znao je šta bih ga upitao, samo da se nisam sasvim zbunio.
— Prošle nedelje sam tamo radio kupatilo. Čoveka koji je poručio posao nikad nismo ni videli. Sve smo pogodili preko telefona. Čak je platio unapred. A kuća prazna, bez struje. Živ nisam bio dok smo radili. Em hladno, em sam sve vreme imao osećaj kao da je neko u sobama. To što si spomenuo, tu stvar na stolu, i jedno je i drugo. I televizor i radio-stanica. Čak sam je i uključio, ali nije bilo ničega. Na ekranu sneg, iz zvučnika samo šum.
Sve o čemu smo kasnije pričali nije vodilo ni do kakvog rešenja. Na kraju me je spopao čudan umor, a nakon što sam mu priznao u kakvom sam stanju i krenuo kući, ni šetnja nije donela nikakvo olakšanje. Kada sam legao i zažmurio, pred očima mi se uporno vraćala slika dnevne sobe, samo što sada više nisam znao da li je sećanje na san ili pogledanu fotografiju. Preznojen i izmrcvraren tim ponavljajućim kadrom, pozvao sam Igora oko dva ujutro, očigledno ga probudio i tako snenog olako nagovorio da me odvede u tu kuću.
Dva dana kasnije, u kasno subotnje veče, odvezli smo se u Beli Potok, ulicom